Muzej MimaraIzložba Jagode PopovićHOMMAGE À STRAVINSKI11. 6. – 8. 7. 2018.Muzej Mimara 11. lipnja otvara izložbu Jagode Popović,, Hommage à Stravinski“. Renomirana hrvatska umjetnica predstavlja petnaest radova akrilika na platnima velikih formata inspiriranih i posvećenih velikom svjetskom glazbenom geniju Igoru Stravinskom. Slijedeći prethodni ciklus nadahnut Vivaldijem, umjetnica ostaje snažno pod dojmom glazbe. Avangardni balet „Posvećenje proljeća“ polazište je likovnog stvaranja recentnog ciklusa posvećenog Stravinskom.Ljubav prema likovnoj i glazbenoj umjetnosti nadahnjuje nas kroz povijest, pa tako i danas. Naši posjetitelji mogu uživati u izložbi u atriju Muzeja do 8. srpnja.***HOMMAGE À STRAVINSKIDinamika i snaga ritma, plavičasti koloriti ritualne, svjetlosne kompozicije, kao i originalni ekspresionistički slikarski izraz Jagode Popović osebujnom stilističkom sugestivnom strukturom, skrivenom pod plaštem intenzivnih emocija, na lucidan i iskren način odaju počast čovjeku kojega je magazin „Time“ označio kao jednoga od najutjecajnijih ljudi XX. stoljeća, Igoru Stravinskom.Ljudske figure Jagode Popović više su likovna, a manje ilustrativna polazišta. Pokret ženskog tijela kao da sam sebe razbija i iznutra osvjetljava, sam sebe pretvara u simbol i gestu, to jest u apstraktni slikarski znak. Kao da se, po tko zna koji put, potvrđuje misao da ,, slikarstvo nije prikazivanje, već simfonijska modulacija vizualnih dojmova“. Promatraču nije lako vidom spoznati sve što je autorica prezentirala ovom izložbom ako ne posegne za onom najjednostavnijom idejom da je slikarstvo unutrašnja strana glazbe koja se ne da naslikati, ali se o njoj i njezinim tonskim obrisima može svjedočiti eho-slikom. Ona je iznad riječi i boje, i ne treba joj bliži tumač od sluha za nju otvorenoga i spremnog duha.Promatrati sliku znači čuti je! Stravinski, jednako kao Kandinski i ini alkemičari duha, prinose Bogu igre darove glazbe, linije i boje, kao što to čini, inspirirana njihovim djelima, i Jagoda Popović.Slika ne treba pričati priču. Ona mora imati sluh za biće kompozicije i slobodu ekspresije. Mora težiti nečemu novom, nečemu što nosi znakove imaginativnih nota – onom prastarom, poganskom ritmu što ga je Stravinski tonski iscrtavao gudalom u pratnji roga budeći neobičnom stvaralačkom snagom ono skriveno, mitološko i istinito u nama.Ritmička odstupanja i harmonijska domišljatost, kao i sluh za majstorsku orkestraciju, upravo su ono što čini djelo Jagode Popović jedinstvenim i bliskim gotovo neuhvatljivome modelu – djela - Posvećenju proljeća Igora Stravinskog.mr. Milun Lutovac***Hommage à StravinskiSve više hrvatskih umjetnika stvara cikluse djela u kojima se direktno referira na snažne poveznice s glazbom, koja u tom procesu postaje ne samo integralni dio njihovih djela, već primarna motivacija za stvaranje, i gdje su glazba i likovni proces neodvojivi jedno od drugog. To je slučaj i sa slikaricom Jagodom Popović, koja se nakon vrlo zapaženog likovnog ciklusa slika i asemblaža, nastalom prema Vivaldijevim „Četiri godišnja doba“ (2015.), inspirira baletom „Posvećenje proljeća“ (Le Sacre du Printemps) Igora Stravinskog. Naime, umjetničinom ekspresivnom rukopisu, naglašene dramatične i slobodne geste iznimno je odgovarala Vivaldijeva barokna pulsirajuća ritmičnost muzičkog materijala, što u novom ciklusu slika dovodi do sasvim nove razine. Siže baleta vezan je uz temu drevnog poganskog rituala plodnosti, gdje se mlada djevojka žrtvuje bogu proljeća, plešući u ritualnom plesu do smrti. Jagoda Popović uvodi motiv ženskog tijela u sliku, gdje ga ovisno o fazi plesa rasčlanjuje i inkorporira doslovnije ili apstraktnije, fragmentarno. Međutim, uvijek postoji snažna vertikalna i horizontalna kompozicijska struktura slike, koju možemo povezati s jednim skladateljskim postupkom Stravinskog, a to je izražena polimetričnost i poliritmičnost baleta, koja u partituri također postoji vertikalno i horizontalno: gotovo u svakom taktu partiture Stravinski mijenja metriku djela i ritamske figure, što je za 1913. godinu bio potpuno avangardni postupak, radi čega je nakon premijere kritika balet prozvala „Le Massacre du Printemps“ (Masakr proljeća), što njegovoj inventivnosti nije ništa oduzelo, dapače, podcrtalo je brutalan ritualni karakter djela. Takvoj nestabilnoj i kompleksnoj polimetriji i poliritmiji skladbe Jagoda Popović likovnim sredstvima odgovara na način da kompoziciju slike organizira prema vertikalnim i horizontalnim podjelama i proporcijama kadra u čiji prividni red slobodno pušta mnoštvo snažno koso usmjerenih linija koje prostor slike probijaju prema dubinskim planovima. Ono što je jednom Stravinski zapisao u svojoj knjizi „Muzička poetika“, kako u trenutku kada započinje raditi osjeća smrtni strah pred beskrajem mogućnosti koje mu se otvaraju i pred osjećajem da je sve dopušteno, „za što da se vežem da bih izbjegao vrtoglavicu nad tim mogućnostima beskonačnosti“, možemo prepoznati i na novim slikama Jagode Popović, bez obzira koliko su likovno snažne i kompozicijski sjajno organizirane. Ali, osjećamo sav dijapazon emocija i drame uživljavanja koju je umjetnica iz stavaka baleta prenijela u svoje slike. Prepoznajemo autentičnu ekspresivnu gestu čiji je tonski registar sveden na crne, plave, smeđe i crvene prigušene i zasićene tonalitete, s tek povremenim otvaranjem prema ultramarinu, kinesko crvenoj, svjetloplavim, žutim i bijelim akcentima. Kompozicija slikâ slijedi melodijsko-ritmičku organizaciju muzičke partiture, ali i faze ritualnog plesa, od nježnog početka do transa i konačne smrtne iscrpljenosti. No, to nije doslovno prevođenje zvuka i ritma u sliku, već dijalog, nadopunjavanje i novi kolorističko-dinamički sloj likovne forme.Od razarajuće snage plesa i glazbe do sasvim meditativnih dionica, gdje se djevojka očito miri sa smrću i činjenicom da tijelo i život žrtvuje bogu, i da se nikada neće ostvariti kao majka koja daje i daruje novi život, u svakoj pojedinoj slici Jagode Popović za to pronalazimo adekvatni likovni trag. Gestualna apstrakcija spojena s tragovima figure tijela rezultirala je likovnim rukopisom i stilom koji se već sada može smatrati autentičnim izričajem Jagode Popović i u kojemu umjetnica pokazuje raspone vlastitih mogućnosti. To je nova faza njezinog stvaranja koja otkriva koliko je glazba važan element svakodnevnog života umjetnice, i zašto je s vremenom postala logičan poticaj i motiv njezinog slikarskog izraza.Iva Körbler