19.06. - 22.07.2018.

Izložba Vere Josipović - Mala retrospektiva

Izložba „ Vera Josipović – Mala retrospektiva“
Muzej Mimara, Rooseveltov trg 5
19. lipnja – 22. srpnja 2018.

***
Preuzmite: Press release / Izložba Vere Josipović – Mala retrospektiva (press kit)
***

Premda je znatan dio življenja i djelovanja provela u inozemstvu, Vera Josipović pripada hrvatskoj likovnoj umjetnosti, kako po svojim formativnim godinama i iskustvima, tako i po neprekinutoj povezanosti s domaćom sredinom i našim autorima.

Rođena 1923. u Ivanjskoj, diplomirala je 1950. godine na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti (u klasi profesora Ive Režeka), a potom je učestalo izlagala na kolektivnim izložbama ULUH-a i LKM-a. Rana studijska putovanja vodila su je u Francusku i Sjedinjene Američke Države, a znatno razdoblje života i rada provela je u Italiji i Švicarskoj.

Prvom samostalnom izložbom (u Zagrebu, u siječnju 1953.godine), nakon povratka iz Pariza i New Yorka pobudila je odgovarajuću pažnju originalnom motivikom i svježom i istančanom izvedbom smjelih veduta megalopolisa. Uslijedilo je još nekoliko samostalnih izložaba (u Rijeci, u Borovu i u Osijeku, posljednja zajedno s Edom Murtićem), da bi već 1958. izlagala i u prestižnoj milanskoj galeriji Bergamini, što joj je otvorilo put prema afirmaciji u talijanskoj sredini (u Milano se doseljava ranih šezdesetih godina, a 2004. se definitivno vraća u Zagreb).

Retrospektivna izložba zasniva se na dijelu opusa što ga je sama umjetnica sačuvala, a mnogi su radovi, dakako, raspršeni po svijetu tokom više od polstoljetne inozemne profesionalne aktivnosti. Međutim, ipak nam je omogućen uvid u dominantne dionice, počam od nadahnutih urbanih panorama s početka pedesetih godina, preko ciklusa fitomorfnih crteža i slika s motivom cvijeća (donekle nalik viđenjima američke slikarice O´Keefe), zatim morskih i planinskih krajolika pa do sasvim apstraktnih kompozicija s naglašenom težnjom prema dinamizmu i prodorima u dubinu planova. Znatiželjna i za druge tehnike i materijale, okušala se u mozaiku (radeći 1970. godine dekoraciju za hotel u Makarskoj), a iznimne domete pločama, koje kaptiraju raznovrsne svjetlosne odraze i tvore kadrove iznimnoga optičkog napona (pa su dovedene u vezu i s iskustvima „Novih tendencija“). Svojom radnom parabolom i ostvarenim rezultatima neospornoga senzibiliteta Vera Josipović zaslužuje ozbiljniju valorizaciju i uklapanje u povijesni kontekst hrvatske umjetnosti druge polovine Dvadesetoga stoljeća.

akademik Tonko Maroević

***
Kontrasti, kontinuiteti i ulančavanja

Kada sam se 2015. godine na izložbi u zagrebačkoj galeriji Forum prvi puta susrela s fragmentima velikog i morfološki raznolikog opusa slikarice Vere Josipović, to je bilo jedno od onih iskustava kada povjesničar umjetnosti / likovni kritičar ostane potpuno zapanjen, iznenađen i zatravljen kvalitetom i energetskom emanacijom nečijeg umjetničkog djelovanja. Sjećam se kako su mi prve misli bile gdje je umjetnica bila do tada i zašto nije vidljivije inkorporirana u kronologije i sinteze suvremenog hrvatskog slikarstva druge polovice 20. stoljeća? Nije me u potpunosti zadovoljila biografska činjenica kako se Vera Josipović nakon dugogodišnjeg života u Italiji i Švicarskoj tek 2004. godine trajno vratila u Hrvatsku, jer dobro je poznato kako su mnogi naši umjetnici imali kakvu-takvu recepciju u domaćim kritičarskim krugovima bez obzira što su neko vrijeme živjeli u inozemstvu. Pa ipak, njezino djelovanje nije promaknulo Radoslavu Putaru i „sveupućenom“ Ivanu Picelju.

Ubrzo mi se nametnula teza kako je iz svježe perspektive danas možda lakše valorizirati, kontekstualizirati i „vratiti“ u korpus 20. stoljetne hrvatske umjetnosti opus ove umjetnice nego pred nekoliko desetljeća ili na početku devedesetih godina prošlog stoljeća. Naime, izniman talent Vere Josipović za stilsko-morfološke sinteze potpuno na prvi pogled nepomirljivih apstraktnih dionica u njezinom djelu svrstava ju u sam vrh apstraktno-gestualnog slikarstva šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća. Ako smijem početi od zaključka, čini mi se kako joj je umjetničko-intelektualni kozmopolitizam talijanske sredine šezdesetih i sedamdesetih godina posebno pomogao u namjeri da se formira kao umjetnica kojoj je dopušteno slobodno istraživati različite apstraktne dionice u uljima i temperama, a istančani talent za sintezu viđenog motiva, uz izniman koloristički raspon tonske palete, prepoznati su od talijanske likovne kritike kao nepobitna činjenica njezinog talenta; nešto što ju je pozicioniralo iznad prosjeka tekuće likovne produkcije. Naime, u više navrata tijekom šezdesetih godina 20. stoljeća, talijanski kritičari isticat će kako Vera Josipović potječe iz mediteransko-dalmatinskog prostora – što će im biti važnije od činjenice kako dolazi iz Jugoslavije i tzv. Istočnog bloka – i vrlo će objektivno njezino slikarstvo valorizirati prema baštinjenom iskustvu morskog pejzaža, kao „ključu morfološko-civlizacijske sinteze“ koji se prepoznaje u njezinim djelima. Giancarlo Pandini će 1965. godine oduševljeno pisati o „delikatnom luminozitetu umjetničinih spiritualnih pejzaža“, a Franco Passoni u predgovoru umjetničine izložbe u Milanu 1969. godine poantira kako kod Vere Josipović postoji izražena „lirska i intelektualno-racionalna komponenta koja je uspješno sublimirana u njezinim apstraktnim pejzažima“. Iako će njezin stil kritika unisono definirati kao prostor lirske apstrakcije (Oscar de Marchi), istaknuta likovna kritičarka Elda Fezzi u povodu umjetničine izložbe u Cremoni 1979. godine istančano zapaža kako u apstraktnim kompozicijama Vere Josipović postoje „kozmički elementi i vizije svijeta, strukture i geste poput meteorita“.
To nas vraća na početke asimiliranih utjecaja i kompleksnog senzibiliteta za apstrakciju u opusu Vere Josipović. Nakon iznimno brzo savladanog formativnog perioda iz druge polovice četrdesetih godina i prve polovice pedesetih godina prošlog stoljeća, zajedno s tzv. njujorškom fazom – što iscrpno u tekstu analizira Tonko Maroević – Vera Josipović na slikama dalmatinskog pejzaža, otoka i gradova počinje transformirati vlastitu inačicu poetskog realizma prema organiziranju motiva na slici koji je sastavljen od fragmenata poteza različitih boja, s više ili manje mekih i nježnih prijelaza.
Iako je vrlo teško precizno datirati pojedine umjetničine slike i tempere, antologijska slika „Plava kompozicija“ (1960.) slobodno organiziranih ploha oblika i boja u kojima još uvijek raspoznajemo morski pejzaž, više će nas asocirati na delikatno nadrealno-fantastičnu biomorfnu stilizaciju motiva kod Arshilea Gorkog: kao da je Vera Josipović došla nekim kronološki zaobilaznim pravcima do kasnijih apstraktnih kompozicija. Upravo zato ne treba ostaviti po strani niti dominantnu morfološku bliskost s djelima talijanskog slikara Renata Birollija, koji do slobodno organizirane lirske apstrakcije dolazi preko nadrealističke stilizacije i redukcije.

Umjetničke dosege Vere Josipović ne možemo promatrati jednoznačno i isključivo: ona se kroz isto desetljeće – primjerice u šezdesetim godinama 20. stoljeća - s lakoćom transformirala unutar različitih morfološko-tematskih obrazaca, gdje su se u podlozi lirskih apstrakcija mogli dešifrirati kubo-futuristički slojevi, gestualno-kromatske „mrežaste“ konstelacije bliske tzv. pariškoj školi i Alfredu Manessieru, Jeanu Bazaineu ili slobodno organiziranim meditativnim pejzažima Andréa Lanskoya. Na mnogim ćemo temperama pejzaža i cvijeća Vere Josipović iz šezdesetih godina prepoznati kolorit i gestu, kao i vertikalno strukturiranje kompozicije zadanog kadra blisko djelima Jeana Bazainea, ali i njegovog talijanskog brata po slikarskom senzibilitetu i morfologiji, Antonia Corpore. To je svijet slikarstva koji je organiziran i osmišljen na načelima jednakovrijednog vizualnog, emotivnog i mentalnog doživljaja svijeta, i koji se spontano prenosi u polje slike, oslobođen strogih kanona „prirodnih“ zakona na temelju kojih se pejzažu pridodaju tonske nijanse (Nouvelle Réalité / Nova stvarnost).
Već u ranijim temperama iz pedesetih godina 20. stoljeća, Vera Josipović stvarat će plavičasto-crvene kompozicije s vrtložnim ili centrifugalno raspoređenim oblicima i linijama, koje će nas podsjetiti ne samo na futurističke kompozicije i dinamizam, već i na mogući senzibilitet blizak pojedinim fazama Františeka Kupke, od čega nije daleko niti orfizam Sonie i Roberta Delaunay. Čini se kako je talijanska kritika pravilno bila na tragu tih utjecaja kada se kod Vere Josipović apostrofirao izraženi kozmički i kružni dinamizam oblikâ i kompozicije (orfizam spojen s tzv. drugim futurizmom), potpomognut specifičnim raskošnim i intenzivnim tonskim rasponom, a iznimno razgranata tradicija apstraktne morfologije u talijanskom modernom slikarstvu omogućila je objektivnu i bilo čime neopterećenu recepciju djela Vere Josipović. Prije serije ulja na platnu tonski nježnih i fasetno prostorno organiziranih formi s početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća, Vera Josipović će između 1966. i 1968. raditi opsežne – i u hrvatskom slikarstvu morfološki jedinstvene - cikluse tempera s motivima stabala i čvorastih grana, koji nas podsjećaju na futurističke nastambe iz znanstveno-fantastičnih ilustracija. Ne treba zanemariti niti njezine tempere i akvarele na temu cvijeća, peteljki i latica, nježnog kolorita, na tragu slika cvijeća Georgie O'Keeffe.

Istraživački duh ove umjetnice od 1972. godine pa sve do početka devedesetih zaokupljen je ciklusima „Formi u pokretu“, kompozicijama u kojima slikarica istražuje snažne dubinske prodore oblika, linija i faseta prema nizanju mnoštva planova u slici, kao da se mjestimice igra manirističkom ubrzanom perspektivom ili novim, iluzionističkim op-art efektima u slici. U tom periodu će se 1976. prihvatiti i brušenja čeličnih ploča istog naziva ciklusa i elemenata forme, gdje za trenutak postaje bliska geometrijskoj apstrakciji Novih tendencija. Naglašena dinamičnost pokrenute kompozicije površinâ, igra svjetla i sjene, kao i sklonost jakim dubinskim dijagonalama, nije odlika samo ove faze stvaranja Vere Josipović, već karakterizira njezino cjelokupno djelovanje. Hvatanje fragmenata pejzaža, ali i odsječka protjecanja vremena u pejzažu povezat će Veru Josipović s opusom slikarice Grete Vizler, jednako kao što su neke umjetničine apstraktne kompozicije cvijeća i pejzaža morfološki i koloristički bliske podmorskim pejzažima Josipa Seissela iz šezdesetih godina 20. stoljeća.

Dotaknimo se za kraj lakoće s kojom Vera Josipović povremeno radi kaligrafske tempere, crteže flomasterom i gvaševe: na kraju sedamdesetih, tijekom osamdesetih, kao i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. U najboljoj maniri crnih moćnih tekstura i poteza Hansa Hartunga i Pierrea Soulagesa, ali i neozbiljno zaigranih linija Arshilea Gorkog, Vera Josipović trajno nam pokazuje što znači posjedovati izniman talent i gdje je sve ostvareno s lakoćom – poput igre. Ne bi li umjetnost zapravo trebala biti poput divne i lagane igre, gdje svaki potez i mrlja ostavljeni na podlozi – od portreta svojih suvremenica do linijski istanjene igre vijugavih oblika - svjedoče o umjetničkom talentu koji nadmašuje njezine mnoge hrvatske suvremenike?

Iz te perspektive, možda je dobro da je Vera Josipović živjela i stvarala u inozemstvu, i da je ostala lišena domaćih tzv. dobronamjernih intelektualnih, kolegijalnih dociranja i usmjeravanja. Time je njezin opus do najmlađe generacije hrvatskih kritičara i kustosa došao neopterećen natruhama umjetnički-povijesno nevažnih priča, situacija i konstelacija. Jer, možda je bolje na kraju svojeg umjetničkog puta biti manje poznat, nego slomljenih krila.

Iva Körbler

***
POLSTOLJETNA AMPLITUDA
Slikarske tekovine Vere Josipović

Povratkom u domovinu, nakon višedesetljetnog djelovanja u inozemstvu, slikarica Vera Josipović nudi našoj javnosti na uvid svoje cjelovito ostvareno djelo, naravno u razmjerima očuvane jezgre, okupljenih slika i crteža što ih je uspjela zadržati za sebe, jer je najveći broj njezinih slika dospio u tuđe ruke, prodajom ili darivanjem. Radno i profesionalno uglavnom je bila vezana za Italiju i Švicarsku, gdje se solidno afirmirala i živjela od slikarstva, no taj je uspjeh jamačno utjecao i na smanjenje raspoloživih radova za potpuniju retrospektivnu prezentaciju. Prilikom prve njezine povratničke izložbe u Zagrebu (Galerija Forum, X–XI, 2015) pokušali smo toj neprilici doskočiti akcentirajući samo granične aspekte njezina opusa, ističući početke i zaključne, sintezne plodove dugorajna traganja. U uvodnom tekstu kataloga te izložbe, pod naslovom „Rasponi i dometi“, nastojao sam ukazati na putanju što je išla od lirskih viđenja gradskih ambijenata do dinamičnih prostornih solucija s onu stranu svake mimetičnosti i izvan konvencionalnih tehnika.

Ovom zgodom pak imamo obavezu predstaviti čitavu polstoljetnu amplitudu slikaričina rada, a čini nam se nužnim što više je ulančati u koordinate zagrebačkog joj naukovanja (i prvih javnih koraka), te postaviti u kontekst europskih likovnih tendencija u čitavoj drugoj polovici dvadesetoga stoljeća (u kojemu je svjesno sudjelovala). Retrospektiva Vere Josipović poziv je našoj stručnoj javnosti da sagleda njezin stvaralački ulog, a hrvatskoj kritici i povijesti čak nameće dužnost da nastavi gdje je davno stala. Zaborav ili previđanje njezine stvarne prisutnosti djelimice je uvjetovan i time što je dio produkcije izlagala pod imenom Vere Murtić, a dio pak s potpisom Vere Jos. Sad je prilika da konačno konstituira jedinstven opus, sa svim svojim oscilacijama i nedoumicama, sa svim okušavanjima i ostvarenjima.

Malo tko se još može sjetiti kako je start Vere Josipović (tada pod prezimenom Murtić) bio dočekan kao više nego obećanje, kao dobrodošla inovacija. Inače vrlo zahtjevni kritičar, povjesničar umjetnosti Radoslav Putar pisao je o njezinoj prvoj samostalnoj izložbi (Galerija LIKUM, 3–15.I.1953), zajedno s prikazom izložbe Nikole Reisera (pod naslovom „Dva svijeta“, Narodni list, 13.I.1953), ali je znatno veći dio teksta posvetio njezinoj dionici, te bio znatno odlučniji u njezinoj valorizaciji. Auftakt je žarko afirmativan: „Murtićeva, koja izlaže u Salonu Likum, pokazuje razvoj misli i oblika, koji teče u snažnom zamahu. U njegovu se kretanju bitno mijenja perspektiva, funkcija boje, pa i sam rukopis.“

Putarova kritika čitava je mini-studija (parcela posvećena našoj slikarici obasiže barem tri „kartice“), pa ćemo uzeti slobodu donijeti iz nje nekoliko najkarakterističnijih izvoda, pogotovo jer svojom analitičnošću ulaze u meritum problematike, suptilno diferencirajući pristup pariškim motivima od vizura iz New Yorka: „Raniji bi se način u neku ruku mogao nazvati fauvizmom; paleta je ugođena na nekoliko gotovo neutralnih tonova od sivkasto-bijela, okera, zagasitog zelenila do prigušenog ljubičastog i – crnog... Najzreliji je rad u tom smislu pogled na fasade 'Place de la Concorde I–'. Ljestvica kolora ovdje je harmonizirana sa znatnom mjerom osjećaja za rafinirana srebrna sivila, hladni oker i modrikaste odsjeve.“

Kritičarev pogled na američke vedute i krajolike još je zanosniji: „Putovanje krajevima Amerike ispunilo je slikaricu intenzivnim dojmovima. Arhitektura nebodera i neobični pejzaži ostavili su u njezinoj duševnosti tragove, koji potiskuju gotovo sav raniji inventar motiva u pozadini tako energično, da se na slikama naziru i lake slutnje o nesnalaženju... Ali svježina i vedra smionost, kojom Murtićeva interpretira te dojmove i smjer, kojim je krenula u svom razvitku, prijatni su i obećaju da će dati dobre rezultate.“ Nakon što je izvršio ikonografsku inventuru nekih motiva Putar nastavlja: „Poslije su sve češće plohe, koje žare svoju boju i konačno prizor postaje jasan poput šarenih kulisa scene. Na nekima je ugođaj scene čak osnovni ton, kao na pr. na 'Krovovima' i 'Down-townu' i 'Bronxu'. Vertikala biva sve jačom dominantom i najsupješnije je povezana s ritmom boja na slici 'Manhatan II'.“ Kritičar se upravo empatijski vezuje uz slikaričine raznovrsne solucije: „Koliko je Murtićeva kadra da prema potrebi varira svoj rječnik u smislu različitih karakterizacija, vidi se na slici 'Radio-City'. U plavičastom sklopu silhueta odrazio se neki titravi nemir. Oko gledaoca lako se zanosi paletom bijelih iskričavih poteza kistom i sluti u njima aluziju na strojeve, koje kriju tornjevi uz obalu luke.“

Na samoj američkoj turneji zbila se ozbiljna mijena odnosa prema viđenomu i slikanomu. Putar signalizira trenutak u kojemu je sugestija perspektive i atmosfere ustupila mjesto konstruktivnom i pretežno plošnom shvaćanju kadra: „'Plave stijene' sagledane su u gotovo plošnoj viziji u kojoj se opis i osjećaj stapaju u jedinstvenu formu. Artikulacija se oblika razvija na osnovi plavih tonova u geometrijski sintetizirane plohe. Tek nekoliko grana drveća i koja silhueta mekših obrisa kontrastira sa oštrokutnom pokretnošću cjeline. Ugođaj je lak i lirskog značaja. Upravo na toj slici Murtićeva počinje graditi svoju novu likovnu gramatiku.“

Zaključak osvrta je izrazito pozitivan, s tek mrvicom rezerve: „Cjelokupni dojam izloženih radova Murtićeve pun je života i čovjek ostavlja Salon vedar i zadovoljan. Njene se slike mogu toplo i srdačno poželjeti. Mlade su i zaista iskrene. Možda i malo suviše.“ Dva mjeseca potom Vera je izlagala u Rijeci, ovaj put zajedno s Edom Murtićem (Galerija Corso, II–III, 1953). Slikar Vladimir Udatny osjetio je potrebu da se sa simpatijama osvrne na taj istup, naglašavajući inovativnost i svježinu postupka, didaktično insistirajući na potrebi novoga i modernijega izraza. Pod naslovom „Mašta i temperament“ objavio je prikaz (Riječki list, 8.III.1953) u kojemu je čak veću pažnju posvetio Verinoj dionici (uostalom, donesena je samo njezina fotografija pred svojim radovima). Ulomak osvrta s najviše konkretnosti odnosi se upravo na Verin prinos: „Oba portreta Vere Josipović imaju kraj sve jednostavnosti slikarskog tretmana dovoljno suptilnog osjećaja za skoro psihološku dubinu. Ruke su možda tretirane na uobičajeni način, površno i još nedovoljno slobodno. 'Plave stijene' su vjerojatno po dometu najdalje, te su vrlo interesantno prenesene u skoro lirsku muziku boja i ritmova plavog i zelenog sa čudnim crvenim akcentom.“ Udatnyjevo čitanje te faze sastoji se u usporedbama s Marquetom i (možda ili čak) Roualtom, a poanta je (samo) dobronamjerno općenita: „U daljnjem razvoju i Vere Josipović i Ede Murtića vjerujem da će nastati razdoblje smirivanja i produbljivanja postignutih domašaja u smjeru prema unutra...“

Početnica i na prvim javnim koracima, mlada je slikarica trebala biti zadovoljna dočekom i kritičkom recepcijom. Nažalost, niti je ona sama potom davala dovoljno prilika da se vidi i ocijeni njezin razvoj, niti je publika i kritika uvijek primjereno reagirala. Par samostalnih izložaba što su uslijedile (Osijek, Borovo i Titograd) prošle su gotovo nezapaženo, a pojedinačne slike na kolektivnim izložbama prihvaćane su često s rezervom ili s nedovoljnim razumijevanjem. Primjerice, čak je, u početku posebno skloni, Radoslav Putar ocijenio njezinu vedutu pokazanu na VIII. izložbi ULUH-a (u članku iz 3.XII.1953) kao nesigurnu „primjenu“ kubističke doktrine, a isti je kritičar, dvije godine potom (15.V.1955), iza apstraktnih ideja, u njezinim radovima prepoznao i elemente nadrealizma. Naravno, danas nismo više u stanju rekonstruirati sve faze i pronaći djela kojima je Vera Josipović osvajala nova pikturalna iskustva i odmjeravala se s prethodnicima i vršnjacima, ali jamačno je u sebi fermentirala i ono što je vidjela u Parizu i ono što je doživjela u Americi i ono što je motrila kod svojih suputnika. Kako bilo, izložbom u milanskoj galeriji Bergamini u lipnju 1958. već je sebi otvorila vrata za nove kušnje i izazove, a uskoro se i preselila u novu sredinu i prihvatila kriterije galerijske produkcije. To je značilo i raditi u serijama i donekle stabilizirati morfološku rešetku, uz individualnu slobodu trebalo je odgovori i kriterijima narudžbe.

Premda ne možemo u potpunosti slijediti kronologiju razvoja i etape sazrijevanja, jer ni sačuvane slike uglavnom nisu signirane ni datirane, smijemo zaključiti kako se Vera Josipović nakon postimpresionističke, fovističke ili kubizirajuće inkubacije jamačno okrenula lirskoj apstrakciji, odnosno prije toga harmoničnim kromatskim strukturama poratnih protagonista „pariške škole“, kao što su, recimo, Manessier i Bazaine, a neke njezine pojedinačne slike još više nalikuju na djela Lanskoya (sa skladnom orkestracijom raznobojnih faseta) ili pak Lapicquea (s preplitanjem čvrstih linearnih spiralnih tokova i kolorističkih mrlja snažnih kontrasta). Nekako od izložbe u galeriji Bergamini pa do sredine šezdesetih godina trajala je kod slikarice zaokupljenost anikoničkim (ne toliko još i materičkim) svladavanjem kompozicije kadra.

Zadatci i narudžbe povremeno su je vraćali standardnijoj motivici ili barem asocijativnim oblicima. Naravno da je za hotel u Makarskoj (1970) izvela u mozaiku panoramski prizor stiliziranih čestica iz prirode, ali je i prije toga povremeno tražila i nalazila poticaj u interpretaciji biomorfnih oblika („Oblutci“ i varijante na temu školjaka), odnosno u geometrizaciji lučkog prizora („Jarboli“, oko 1965). Kad bi otišla dalje u redukciji ili purifikaciji elemenata u kadru, približila bi se reskosti Hartunga ili gipkosti Soulagesa. Ali feminilna suptilnost i koloristička senzualnost znale su naći i prečac prema površinama nježnih ružičastih ili plavkastih preljeva, iskorak u smjeru florealnih aluzija.

Daleko najhomogeniju grupu slika vezujemo uz nadahnuće oblika u pokretu. Zanimljivo je da su to učestalo kvadratični formati, kadrovi i polja jakoga nutarnjeg napona, sažetci i parcele nekoga univerzalnog kretanja. Energični potezi kista idu u raznim smjerovima, neki paralelno jedan uz drugoga, neki dijagonalno i u suprotnome smjeru, pa se prelamaju ili sudaraju oko sredine ili prema nekom od rubova. Boje su najčešće zagasite, tamne, ali tonski stupnjevane tako da daju iluziju volumena i mase u ekspanziji. Slika postaje poprištem dinamičnih jukstapozicija, mjestom neravnodušnih susreta jakih silnica.

Ciklus „Forme u pokretu“ obilježio je zrelo doba stvaralaštva Vere Josipović i bio predstavljen na mnogim izložbama. Znatan broj primjeraka vidjet ćemo i na ovoj retrospektivi i uvjeriti se kako je pronašla svoj individualni biljeg i prepoznatljivu sastavnicu. Talijanska je kritika (Marussi, Pandini, Sangiorgi, Fezzi) sustavno pratila mnoge njezine manifestacije, a saldo njihovih ohrabrujućih sudova donio sam u predgovoru prethodne izložbe (s citatima). Ako je gotovo neizbježna asocijacija na futurističko tretiranje dinamične plohe (zrakasto raspršivanje jezgre ili vrtložno uviranje u srž) danas mi se čini još prikladnijim podsjećanje na „rajonističke“ crteže Natalije Gončarove (ne samo stoga jer je u oba slučaja riječ o ženi, nego zbog identičnih polazišta zrakastih, svjetlosnih čestica).

Iscrpivši donekle pikturalni postupak, razrađen u nizu varijacija, Vera Josipović se u jednome trenutku okrenula izvedbi u metalu. Praktički isti motiv, istu kompozicionu formulu, prebacivala je na čelične ploče, gdje je raznolikim tretmanom faseta i parcela izazvala dinamičnu igru svjetlosti i sjene, pretapanja i kontrastiranja, zrcaljenja i zagasitosti. Oštri bridovi, raznoliko osvijetljeni, davali su sugestiju volumena i prodora u dubinu, a različiti intenziteti i smjerovi brušenja razigravali su površinu do naročite optičke učinkovitosti. Premda kompozicije nisu imale strogo racionalističku ili geometrijsku strukturu, ipak su se približavale konstruktivističkim tendencijama ili opartističkim efektima, a u svakom su slučaju pripadale povremeno aktualnim i proklamiranim zahtjevima nadmašivanja ograničenja tradicionalnog slikarskog medija.

Vera Josipović međutim nije posve i zauvijek zapustila tzv. štafelajnu sliku. Vraćala joj se i u povlaštenim se trenutcima prepuštala nesputanom užitku slikanja. Rezultat toga su velika platna preplavljena nježnim, razrijeđenim koloritom plavkastih i zelenkastih tonova, koji kao da vuku u prozračne atmosfere iznad oblaka ili u još udaljenija svemirska prostranstva; u svakom su slučaju poziv na smirenu kontemplaciju ili empatijski doživljenu sanjariju.

Opus Vere Josipović kakav do nas danas dolazi u stanovitom je smislu torzo, umnožak okupljenih fragmenata, no ipak predstavlja i zanimljivu i likovno vrijednu cjelinu s dominantnom linijom ustrajnog traženja i darovitog pronalaženja adekvatnih rješenja postavljene (stilske, poetološke) problematike. Polstoljetna amplituda njezina djelovanja gotovo idealno pokriva drugu polovicu XX. stoljeća, nudi uvid u dileme i solucije što idu od početka pedesetih godina pa sve do nomadskog pluralizma na početku novoga milenija. U njezinu se opusu također gotovo savršeno prepliću i prožimaju premise domaćega školovanja, zagrebačke likovne formacije i komponente obaveznih zapadnoeuropskih, kozmopolitskih utjecaja. Sinteza do koje je dolazila uvjeren sam da obavezuje domaću nam sredinu, a ova je izložba dobrodošla prilika da njezine radove bez predrasuda sagledamo i iz više rakursa razmotrimo i proučimo.

Tonko Maroević