05.06. - 21.06.2017.

Suvremena kazališna i filmska scena 2015. – 2017.

Suvremena kazališna i filmska scena 2015. – 2017.
bijenalna izložba ULUPUH-ove Sekcije za kazališnu i filmsku umjetnost
Muzej Mimara, 5. 6 - 21. 6. 2017.

Bolni dijalozi pod reflektorima


„Prvo što osmislim prije režije nove drame, zamislim prostor“, riječi su našeg poznatog redatelja. Scenograf je u velikoj neprilici, jer istovremeno je izložen snažnom otporu materijala koji mu je na raspolaganju, a često su to skromne svote, zahtjevima dramatičara i naposljetku redatelja kojeg mora „nagovoriti“ na svoj svijet i svoje viđenje prostora drame u postavljanju koje sudjeluje.

Kostimograf je naoko u jednostavnijem položaju, jer nerijetko drama nudi više podataka preko didaskalija i dijaloga likova. No, poznate su situacije visoke napetosti u kojima bi redatelj na sceni uoči premijere trgao glumcima kostime zahtijevajući novo rješenje, tvrdeći da je posrijedi bio nesporazum... Eto dijaloga i prije no što je predstava počela.

Dodajmo tome i glumce, osobito glumice, koje prirodno nerijetko traže da se kostim maksimalno prilagodi osobi, a ne liku... Ima li se sve ovo na umu, jasno je da je posao likovnih umjetnika u kazalištu: scenografa i kostimografa, izuzetno težak, zahtjevan. Dodajmo tome i to kako novo, postindustrijsko, konfekcijsko vrijeme ukida prirodne saveznike tih umjetnika, nestaju majstori krojači, vlasuljari... Sve se više od scenografa i kostimografa zahtijeva da sami riješe u tri dimenzije ono što su naslikali na papiru.

No, niti tu nije kraj njihovoj samozatajnosti. U kritikama, kojih je sve manje, spomene se njihov rad tek uzgred, jednom ili dvjema rečenicama. Da stvar bude još gora, ako se o scenografiji i kostimografiji najviše govori i piše poslije predstave, znači da s predstavom nešto nije u redu. Po prirodi najčešće povučeni i samotni umjetnici, odgojeni za rad u atelijeru, scenograf i kostimograf moraju komunicirati s kazališnom administracijom, autorom, redateljem, glumcima, izvođačima radova... Jasno je, dakle, da moraju biti višestruko daroviti i da moraju posjedovati socijalne brojne vještine kako bi se pojavili i kako bi opstali na oskudnom kazališnom tržištu.

Kako vrijeme odmiče, sve im je veći saveznik majstor svjetla, uz čiju pomoć mogu od zgužvanoga komadića krep papira u trenutku kazališne iluzije stvoriti komadić svile... Zato su oblikovatelji svjetla prirodni saveznici kostimografa i scenografa i dobrodošli su članovi Udruženja likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti.

Strepim od ove izložbe, jer trodimenzionalne scenografije pojedinih predstava osvijetljene vatrometom boja, koje streme s onu stranu okvira koje nudi pozornica, dakle koje streme onostranom, bit će zarobljene fotografijama i skicama, tek kao nacrti želja. A kazalište je tužno mjesto kad se upali radno svjetlo.

I kostimi će biti osamljeni, bez glumaca za koje su mišljeni, krojeni i čiji su znoj i suze upijali. Bit će osvijetljeni i nekim novim svjetlom, prepušteni muzeju, a muzej sugerira završenost, zaustavljenost. Kako će te tkanine, ti materijali na lutkama i na koncu obješene skice svjedočiti o danima i besanim noćima u kojima su se scenograf i kostimograf pripremali za svoju novu predstavu. Uvijek iznova tragajući za prošlim ili geografski udaljenim vremenima i prostorima, listajući knjige koje drugi nemaju, skupljajući informacije do kojih drugi nisu došli oni su izloženi trajnoj promjeni, a mijenjajući sebe, mijenjaju i kazalište...

A opet. Ovo je divna prilika da se izbliza promotre detalji, da se pogleda kakvi su šavovi na haljinama, kako je konstruirana pozornica s nekoliko nevidljivih potpornja, kako je s nekoliko kutija oblikovana soba, pa potom cijeli grad...

Poslije prvih, mučnih upoznavanja, redatelji prepoznaju svoju braću i sestre po oružju i nerijetko cijeli život traže suradnju s istim kostimografom i scenografom. U tom prepoznavanju sudjeluje i publika. Teško se može razabrati tko je od te trojke istinski autor vizualnog doživljaja koji gledatelj nosi poslije predstave. Mislim da je ova izložba izvrsna upravo stoga što će nam svima pomoći da pronađemo odgovor na to pitanje.

Kad se ugase svjetla pozornice i kad se djela iznesu na neko drugo svjetlo, svjedočimo o pustolovnom putovanju bez kraja likovnog umjetnika koji je po prirodi samotnjak, a kazalište ga sili i uči da postane dijete kolektivne umjetnosti, kakvo je kazalište. Zacijelo bolno, ali plodno iskustvo.

Želimir Ciglar

Kontakt

Muzej Mimara
Rooseveltov trg 5, 10000 Zagreb

Tel: 01/4828-100
Fax: 01/4826-079
Email: mimara@mimara.hr

Društvene mreže

Otvoreno za posjetitelje

1. listopada - 30. lipnja:
utorak, srijeda, petak, subota 10 - 17 h
četvrtak 10 - 19 h
nedjelja 10 - 14 h

1. srpnja - 30. rujna:
utorak - petak 10 - 19 h
subota 10 - 17 h
nedjelja 10 - 14 h

ponedjeljkom zatvoreno