Muzej Mimara

Vino, boje i oblici Zlatne doline - izložba

Muzej Mimara i Vinogradarstvo i podrumarstvo Krauthaker, Kutjevo i Likovna kolonija Krauthaker, Kutjevo

imaju čast pozvati Vas na otvorenje izložbe

Vino, boje i oblici Zlatne doline

u petak, 15. travnja 2016. u 19 sati

***
Na izložbi će biti predstavljena djela autora: Petra Barišića, Josipa Karežića, Vatroslava Kuliša, Antuna Krešića, Tihomira Lončara, Stanka Marinkovića, Bane Milenkovića, Stipe Nobila, Ive Raiča i Hrvoja Šercara.

Glazba: Muzička akademija Sveučilišta u Zagrebu

***
VINO, BOJE I OBLICI ZLATNE DOLINE

U gotovo svim kulturama i religijama vino je radost koju bogovi dijele s ljudima prožimajući osjećajem besmrtnosti njihovu prolaznost. Zato je vino piće bogova kojega piju ljudi kako bi u svakom gutljaju kapljicama vječnosti okrijepili trenutke kratkoga života. Zacijelo zato i govorimo, a i utječemo se Grčkoj i njezinoj kulturi u neizrecivoj čežnji za tim razdobljem radosnog djetinjstva ljudske povijesti kada je čovjek čvrsto koračao zemljom nogama bogova i pio vino kao nebeski napitak. U svim stihovima, slikama i skulpturama, u arhitektonskim zdanjima, u filozofiji i glazbi, svugdje čitamo, vidimo i čujemo da su bogovi živjeli s ljudima zajedno stvarajući duhovne vrijednosti na kojima je izgrađena naša europska kuća, njezina humanistička načela i svekolika uljudba. Iz svega i svugdje razvidno je da je božansko i ljudsko proželo nebo i zemlju stvaralačkim duhom, i da su iz jednog pehara u bratskom zajedništvu pili isto vino – i bog, i čovjek. U tom mitskom ozračju Bakhus je grčki bog vedrine i razigranosti, radosti i raspjevanosti, raskalašenog veselja i razuzdanosti, a od mirisnoga vina i božanskog pijanstva. Sa visoko uzdignutim čašama punim rujnoga vina upravo takvoga boga Bakhusa srdačno su pozdravili i oduševljeno prihvatili u Rimu kao Dioniza. Njegov kult boga vina pod tim drugim imenom nije promijenjen, a ni zanemaren, štoviše, još je intenzivnije nastavio živjeti i strastvenije slaviti, pa, i bizarno obožavati. Samo su listovi vinove loze počeli zaklanjati sunce svečanoj i produhovljenoj grčkoj gozbi i pokrivati tamnim sjenama i crnim strastima rimske orgije jer je Dioniz u Bakhusov vrč čistoga vina dolijevao krv.

Unatoč svemu slavom ovjenčan Dioniz krenuo je osvajati svijet sve tamo dok raste vinova loza koja je Rimskom carstvu određivala granice. Uputio se da učvrsti te granice, doduše, ne kratkim i vještim mačem, već sočnim i opojnim vinom u svoje – Dionizijsko carstvo. A te duboke tragove njegova puta nalazimo i po sunčanim kosinama Psunja, Ravne gore, Papuka, Krndije, Požeške gore i Dilja… gdje plodni vinogradi zatvaraju jedinstven prostor zelene doline od Rimljana nazvanom Vallis Aurea – Zlatna dolina. Tu su rajsku prirodu nastanili i kultivirali Hrvati koji već stoljećima čuvaju i njeguju tradiciju pravljenja znamenitih vina od najvrsnijega grožđa sa raskošnih berbi iz suncem obasjanih vinograda Zlatne doline. A slavu hrvatskih vinara diljem svijeta najviše pronosi – Graševina – vrhunsko bijelo vino plemenite Slavonije kojega najugledniji vinari Dionizijskom radošću svake godine uzvisuju i promiču na Festivalu graševine u Kutjevu. Upravo u to maleno Kutjevo smješteno na pitomim padinama Papuka i Krndije dolaze u 13.stoljeću redovnici Cisterciti, u puku poznati još i kao „bijeli fratri“, i grade opatiju Vallis Honesta de Gotho. Tu je ujedno izgrađen i prvi vinski podrum 1232. godine stoljećima na glasu kao jedan od najuglednijih, ne samo u sjevernoj Hrvatskoj, već visoko vrednovan i u Europi. Dolaskom fratara učvršćuje se i kršćanska vjera koja svoju temeljnu istinu Kristove žrtve u Euharistiji prikazuje kruhom i - vinom: “Uzmite i pite iz njega svi: ovo je kalež moje krvi novoga i vječnoga saveza…“ Njegove su riječi na Posljednjoj večeri koje svećenik izgovara na Svetoj misi. Dobro je znano da vino u kršćanstvu ima iznimno veliko simboličko značenje, dakako, prvenstveno u ovim Kristovim riječima, ali, isto tako i u kršćanskoj kulturi za svakodnevnim stolom gdje se vinom časti i besmrtna duša i smrtno tijelo. Na stoljetnom iskustvu vinara prožetom i kršćanskom kulturom, te, napose, na specifičnostima kutjevačke vinarske tradicije Vlado Krauthaker 1992. godine sadi svoj vinograd i gradi vinski podrum kada i započinje impresivan rast njegovih vinograda i njegova ugleda među hrvatskim vinarima. U suradnji i s europskim vinarima, a naročito onima iz domovine vina – u Francuskoj proširio je enološko znanje i kulturološko motrište pa je u svoj dobro znani vinski podrum gdje već stoluje Dioniz pozvao na suradnju i Apolona koji je došao u društvu s hrvatskim umjetnicima, slikarima i kiparima. Naime, Krauthaker je inicirao tu suradnju s likovnim umjetnicima pozvavši ih da u njegovoj vinariji u Kutjevu likovno oblikuju svoja djela na barique bačvama koje više nisu u upotrebi. Prvi susret umjetnika i sve druge organizacijske poslove vodio je Ivo Raič, likovni suradnik vinarije Krauthaker. Svoj uspješni voditeljski posao započet 2013. godine u mjesecu lipnju u prigodi održavanja Dana graševine u Kutjevu Raič je nastavio i 2014. i 2015. godine pozivajući slikare i kipare na suradnju. Njegov su poziv prihvatili i sudjelovali u radu ove jedinstvene stvaralačke produkcije respektabilni hrvatski slikari i kipari, kao i oni čija su djela vrijedna likovna nastojanja u interpretaciji Dionzijevih atribucija: Stipe Nobilo, Vatrosalv Kuliš, Hrvoje Šercar, Josip Karežić, Antun Krešić, Bane Milenković, Tihomir Lončar, Petar Barišić, Stanko Marinković, Milan Hercigonja, Ivo Raič, Višnja Jakšić i Petra Barač.

Sad nam, ipak, valja podsjetiti i na dobro znanu činjenicu, naime, na simboličko bogatstvo bačve koja, u tom značenjskom obilju najčešće upućuje na hedonističke konotacije: na životnu radost i energiju vitalnosti ,na pokretanje dubokih ćutila u ljudskome biću i emocionalne zanose, na razdragane ushite veselja i tajanstvene žudnje… i na Apolona kako doziva Kupida da zajedno otvore bačvu vina… Tu je vitalnu komponentu bačve Vatroslav Kuliš sažeo u silovitim potezima velike kolorističke izražajnosti koja ga je i prometnula na hrvatskoj likovnoj sceni u jednog od najznačajnijih protagonista. Svakoj je bačvi kuliševski zaokružio volumen likovno nabijenim gestama u čvrstu slikarsku strukturu. U već dobro znanom motivskom repertoaru Bane Milenković je u obje bačve uzvisio poznato kultiviranim slikarskim umijećem u novu likovnu činjenicu. Naime, ni ovdje nije reducirao narativnu sastavnicu kako bi svoj likovni izraz učvrstio u koncepcijskoj dosljednosti i autorskoj uvjerljivosti. Da je Petar Barišić kipar iznimnih likovnih dosega, pomno promišljena koncepta i preciznog izvedbenog postupka dobro su znana njegova obilježja koja je kritika apostrofirala i kao specifičnu vrijednost suvremene likovne produkcije. Upravo je te značajke precizno fokusirao na ovim bačvama: rezanjem bačve oblikovao je nejednake elemente koje je kraćim i dužim letvicama učvrstio na polukružnoj formi druge, donje bačve, u snažnu kiparsku okomicu. U drugoj je bačvi Barišićeva pikturalna značajka poentirala njegovu kiparsku izražajnost plavom, zelenom, ružičastom, ljubičastom, crvenom bojom…..Pratimo li krivudavi tok rijeke po površini zemlje tada vidimo nepravilno kretanje crte po ravnoj površini papira, kože, drveta…kojega je ostavila ruka jednog od najizvornijih crtača u hrvatskoj umjetnosti druge polovice 20. stoljeća – Hrvoja Šercera. Uvijek valja govoriti o prirodnosti njegova crteža jer tako ponovo naglašavamo činjenicu da je crtom oblikovao nevidljivu duhovnost u vidljivo likovno djelo. Unatoč činjenici da su slikari Dubrovačkog likovnog kruga, napose, Dulčić, Pulitika, Masle… tangirali izraz Stipe Nobila njegova autorska specifičnost nije time zasjenjena već osnažena i ( dijelom!) ukorijenjena u vitalan koloristički kontekst. A ni bliska suradnja s prvakom među njima – divovskim i diviniziranim Dulčićem – nije savila Nobilovu slikarsku osobnost, naprotiv, osnažila ga znanjem i ohrabrila stvaralačkom slobodom da od Lumbarde napravi veliku likovnu temu – i svoju i hrvatskog slikarstva. Slikar značajnog opusa Tihomir Lončar precizirao je svoju poziciju na suvremenoj likovnoj sceni kolorističkom paletom prepoznatljivih autorskih obilježja. Inventivnim varijacijama na temu krajolika Lončar je sustavno produbljivao stvaralački prostor i istraživao svoje slikarske mogućnosti koje se otkrivaju u brojnim i neiscrpnim inačicama. Antun Krešić svoj je motiv našao u pokrovitelju ovog umjetničkog projekta – u Vladi Krauthakeru – oblikujući njegov portret u bačvi, odnosno, i od bačve, kako bi tu činjenicu naglasio i simbolički. Štoviše, autor je izjednačio značenjske vrijednosti vješto izbjegavši tautološku klopku niveliranjem narativnih elemenata u likovnoj sintezi djela s jasnim značajkama portreta. Nalazeći uporište u velikoj slikarskoj baštini Ivo Raič koncipirao je floralne i animalne motive: grožđe, listove vinove loze, srnu, zeca… u skladno oblikovane forme. Tradicijske elemente slikarskoga umijeća Raič asimilira u vlastiti slikarski postupak stvarajući na tim zasadama likovno djelo. Na iskustvu postmodernističke prakse Josip Karežić znalački istražuje likovne mogućnosti tog naslijeđa u mediju slike stvarajući osobni prinos s prepoznatljivim autorskim obilježjima. I u multimedijalnom kontekstu suvremene scene pokazuje se suptilna poetika Stanka Marinkovića vitalnim likovnim jezikom jer se usustavljuje kao dionica u aktualnom stvaralačkom procesu. Kroz ove tri godine suradnje umjetnika i vinarije Karuthaker može se izvesti zaključak da je svima zajednička poveznica u kreativnoj komponenti, i umijeću u različitim medijima, u pravljenju vrhunskih vina i umjetničkih djela. U ovom bogatstvu različitosti vidi se i povlastica koju daruju bozi samo onima koji su u njihovoj milosti da mogu biti i piti za istim stolom sa Dionizom i Apolonom.

Milan Bešlić

***
Preuzmite Katalog