Muzej Mimara

Modra rijeka, raznobojni pritoci - izložba

Povodom 100. obljetnice priznanja ravnopravnosti islama s drugim religijama u Hrvatskoj, pod pokroviteljstvom
predsjednice Republike Hrvatske gđe Kolinde Grabar Kitarović, Hrvatskog sabora, Vlade Republike Hrvatske i grada Zagreba, Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj pozivamo Vas na otvorenje izložbe

MODRA RIJEKA, RAZNOBOJNI PRITOCI

u srijedu 20. travnja 2016. u 19 sati

u 19:30 projekcija filma autora Ismara Mujezinovića Ajvar

Muzej Mimara, Rooseveltov trg 5, 10000 Zagreb

Preuzmite pozivnicu

***
MODRA RIJEKA, RAZNOBOJNI PRITOCI
Participacija i recepcija umjetnika bošnjačkih korijena u Hrvatskoj

Zagreb kao kulturno središte ima neospornu otvorenost i snagu privlačenja u nacionalnim i u regionalnim okvirima. Prema njegovima znanstvenim i pedagoškim ustanovama odavno su gravitirali nadobudni mladići iz šire okoline, u njegovim muzejima i galerijama okupljala su se djela i ljudi različitih provenijencija i podrijetla. Posebno je na stvaralačkom području stekla autoritet institucija poput Akademije likovnih umjetnosti, u koju su hrlili budući slikari i kipari s raznih strana, no naročito iz bližega susjedstva. Nakon što bi stekli stručnu formaciju, mnogi su od njih u istoj sredini zadobili i punu afirmaciju, pa su nastavili djelovati u Zagrebu, u kontekstu hrvatske likovne umjetnosti, no često pak čuvajući neka distinktivna svojstva svojih ishodišnih ambijenata ili pak nadahnuća zavičajnim doživljajima i prostorima.

Izložba organizirana povodom stogodišnjice pravno institucionaliziranog islama u Hrvatskoj želi podsjetiti na zamjetljivu i izvornu ulogu niza slikara bošnjačkih korijena, umjetnika poteklih izravno iz Bosne ili iz obitelji već prethodno udomaćenih u novoj sredini. Mnogi od njih su u Zagrebu i Hrvatskoj pronašli novi dom, mogućnost rada i djelovanja, takoreći stekli drugu, „umjetničku“ domovinu. Neki od ovdje školovanih vratili su se u Bosnu, ponijevši sa sobom značajna stečena iskustva, a neki su tek tangencijalno sudjelovali u zagrebačkoj izlagaškoj i kritičkoj agilnosti, zadobivši relevantnu recepciju i poštovanje.

Imao sam prilike pratiti rad većine umjetnika okupljenih na ovoj izložbi, s mnogima od njih sam se i družio i tumačio ih u prikazima, predgovorima, pa i individualnim monografijama. Premda im nije moguće naći morfološki zajednički nazivnik, jer pripadaju različitim naraštajima, različitim poetikama, različitim stilskim orijentacijama i operativnim praksama, nitko od njih nije voljan zanijekati stanovitu duhovnu poveznicu s baštinjenim svijetom islamskoga predznaka, makar to i ne manifestirali na izričit način. Pa i s obzirom na eventualnu preferenciju „ikonoklazma“, odnosno odustajanja od prikazivanja antropomorfnih oblika, solucije su vrlo diferencirane, procijeđene kroz različite filtre povijesnih tekovina i civilizacijskih preklapanja.

Izložbu s opravdanim ponosom postavlja Islamska zajednica iz Zagreba kao dokaz ostvarenih dometa i stečena ugleda njezinih članova i bliskih suputnika. Doista, mnogi umjetnici bošnjačkih korijena potvrdili su se u zagrebačkoj sredini i unijeli nezanemarive dionice u tkivo moderne i suvremene hrvatske likovne umjetnosti. Međutim, ne može se i ne treba govoriti o cjelovitoj izdvojenoj parceli, o nekom homogenom isječku iz širega konteksta, jer su zastupljeni slikari izraziti individualci, tako da i u odnosu prema duhovnoj baštini i poticajima iz zavičaja svaki od njih ima vlastitu mjeru i drugačije proporcije. Hrvatska kultura pak treba i ovom zgodom s razumijevanjem i zahvalnošću primiti izvorne prinose umjetnika bošnjačkih korijena, koji proširuju njezin profil i obogaćuju joj kreativnu paletu.

Izložba je inače dvodijelna, premda među sastavnicama nema oštrih tipoloških podjela nego samo razdjelnica po mjestu djelovanja. Prvu i veću polovicu predstavljaju autori već desetljećima uklopljeni u akcije i manifestacije slikarstva i kiparstva u gradu Zagrebu, dok su u drugome dijelu „prizvani“ ili pozvani umjetnici koji žive u Bosni ili po europskim središtima, ali su svojim školovanjem ili (barem) učestalim izlaganjem i povremenim boravcima – pa i osobnim prijateljstvima – vezani za zagrebačku sredinu. Mogli bismo, naravno, izloške također polarizirati između 'figurativnog' i 'apstraktnog' pola, odnosno grupirati po mimetičkoj vezanosti uz stvarni krajolik i likove ili ih pak povezati po autonomnoj slobodi kombiniranja strukturalnih elemenata. Ali to bi možda značilo prenaglašavati prigodnost ove izložbe na štetu širine i raznolikosti ponuđenih stvaralačkih opcija.

Okupljena panorama umjetnika srodnih po bošnjačkom podrijetlu i djelovanju nije, dakako, potpuna i ne teži definitivnosti nego ocrtava emotivne i kreativne raspone. Na njezinu je čelu – kronološki i tipološki – slikar Omer Mujadžić, duboko ugrađen u povijesne tokove još od epohalne grupe „Zemlja“, a zaslužan kao višedesetljetni profesor na zagrebačkoj Akademiji. Ovladavši vrhunskim metjeom i obogaćen pariškim iskustvima, u zreloj je dobi naročito nadahnuće nalazio u toplom i smirenom prikazivanju intimnog ambijenta bosanskih kuća, a naročito nježnih i suptilnih ženskih likova u enterijeru. Za razliku od njega, nešto mlađi Ismet Mujezinović nalazio je svoje najbolje motive u eksterijeru, a pogotovo u dinamizmu ljudskih pokreta, kolektivnih sudbina, dramatičnih ratnih situacija, iskazavši se virtuozitetom figurativnog izraza. Fotograf Alija Akšamija od samoga je početka (tridesetih godina prošlog stoljeća) pokazivao interes za socijalnu problematiku („life“ poetiku), a druženjem s Tošom Dapcem proširio je svoju osjetljivost i na druga područja.

Umjetnici formirani nakon Drugoga svjetskog rata načelno su bili otvoreniji „formalnim“ istraživanjima i autonomiji medija. Hajrudin Kujundžić, primjerice, prošao je put od redukcije i stilizacije na temu folklora do gustih enformelističkih, materičkih slojeva i kompozicija naglašene dekorativnosti. Fadil Hadžić se vratio (odnosno okrenuo) slikarskom izrazu nakon bogate i uspješne protejske djelatnosti u domeni filma i kazališta, da bi na platnima stvorio čitavu galeriju koloristički aktiviranih likova i portreta, aktova i krajolika. Njegov vršnjak, Ismet Voljevica pak svu je energiju i imaginaciju uložio u angažiranu karikaturu, stvorivši panoptikum prepoznatljivih životnih epizoda, na čelu s amblematičnom figurom (pomalo ironičnog autobiografskog odmaka).

Generacija koja je stupila na javnu scenu sredinom šezdesetih godina prošloga stoljeća imala je mogućnosti uhvatiti korak s europskim tokovima, ali ju je stečeni kozmopolitizam i univerzalizam često poticao na upravo suprotnu orijentaciju traženja neke autentičnije regionalne specifičnosti, duha genius loci. Kemal Širbegović, koji živi i stvara u Francuskoj, u svojim istančanim grafičkim listovima rado evocira zavičajne ambijente i lirsku atmosferu Istoka, služeći se pritom inspirativno stihovima Omera Hajama. Safet Zec, djelujući sad pretežno u Italiji, ostao je i nadalje poetičnim slikarem kuća i vrtova, raslinja i ljudi svojega rodnog kraja, ali je u noviji opus unio i dramatična iskustva ratnih stradanja, posebno žrtava nasilja.

Nekoliko je već preminulih autora te generacije europskih obzora ostavilo iznimno dubok trag. Mersad Berber je ovladao tehnikom dostojnom starih majstora i mimetizmom rijetke uvjerljivosti, ali je svoju radnu disciplinu u najvećoj mjeri uložio u kreiranje svojevrsne mitologije bosanske povijesti i bošnjačkog življenja. Mehmed Zaimović je svoj fini linearni senzibilitet povezao sa simbolikom i ornamentima orijentalne kaligrafije. Hamo Ibrulj je čitavoga radnog vijeka bio gotovo pupčano vezan za prizore hercegovačke pokrajine, predstavljene lirskom koprenom zapamćenih impresija.

Prezimenjaci i gotovo vršnjaci, Vejzovići, slikari su sasvim različitih sklonosti i formacija. Nešto stariji Fadil odnjegovao je oblikovnu strogost i smisao za čvrstu kompoziciju, dok se Munir iskazao širokim kolorističkim registrima, često se prepuštajući i hedonizmu izvedbe. Jedan i drugi su također izraziti pejzažisti, katkada i s reminiscencijama na rodne krajeve. Ismar Mujezinović, sin likovnog klasika Ismeta, naslijedio je sposobnost vitalnog antropomorfizma, ali je, dokazavši se u slikarstvu, svoje interese sve više okretao prema književnosti i filmu.

U djela Nuradina Trtovca i Hame Čavrka nije ušlo nimalo ikoničkih znakova, ostali su trajno vjerni apsolutizmu čistoće i reduktivnosti tretiranih kadrova. Kod Trtovca je riječ o intenzivnoj kromatici organskih preljeva, a kod Čavrka o ritmičkoj polarizaciji crno-bijelih grafičkih ploha geometrijskih obrisa.

Dvije slikarice neosporno unose originalne crte svojega feminilnog senzibiliteta i pojačanu sklonost za izražavanje izvan i s onu stranu tehnika i disciplina za koje su školovane. Đenana Voljevica se potvrdila ilustracijama bujne imaginativnosti, a svoje slike i kolaže realizirala je iznimno skladnim harmonijskim odnosima. Mejra Mujičić je svježinu i bjelinu svojih kadrova umjela prenijeti i na delikatne prostorne instalacije i na domišljate video uradke. U svijet proširenih medija logično ulaze svojim fotografskim i video realizacijama umjetnici kao što su Mehmed Akšamija, naslijedivši očevu vokaciju, i Edib Ahmetašević.

Jedini kipar među ovdje zastupljenim autorima, Alem Korkut, zauzeo je pak naročito istaknuto mjesto u recentnoj hrvatskoj skulpturi, s opravdanim odjekom i izvan državnih granica. Naime, svoje je plastičke vizije primjereno materijalizirao u masama i volumenima tradicionalnog medija, ali i sugestivno razradio u filmskim kadrovima lucidnoga konceptualnog predznaka. Najmlađi u ovom nizu, Zlatan Vehabović, također je s razlogom iskočio u svojemu naraštaju hrvatskih slikara, kombinirajući nesputanu motivsku fantastiku sa strogošću i minucioznošću iluzionističke izvedbe.

Neosporno je, dakle, da su likovni umjetnici bošnjačkih korijena donijeli u sredinu svojega zanatskog formiranja i kreativne afirmacije mnoge individualne specifičnosti, a kolektivno potvrđuju kako im uspjeh u hrvatskoj kulturnoj sredini znači kariku prepoznavanja i u univerzalnim razmjerima.

Tonko Maroević

***
Legende uz fotografije