07.04.2023.

7. travnja 2023. – 125. godišnjica rođenja donatora Ante Topića Mimare

Ante Topić Mimara (7. travnja 1898. – 30. siječnja 1987.)

Donator Ante Topić Mimara rođen je 7. travnja 1898. u malome mjestu Korušce, u krševitoj Dalmatinskoj zagori, kao sin Šimuna Topića Matutina i Jandre rođene Šolić. Već kao dječarac, odlazeći u Split i slušajući na njegovim uličicama i na iskopinama Salone riječi don Frane Bulića, u sebi je prepoznao neodoljiv, mističan zov prošlosti i njezinih za vječnost sačuvanih djela. Godine njegova odrastanja i sazrijevanja obilježio je vihor Prvoga svjetskog rata, koji ga je bespoštedno bacio u blatne rovove i neizvjesne bitke. Teško je ranjen u bitci kod Piave 1917. Kao demobiliziran i iz zarobljeništva otpušten vojnik, nakon završetka rata našao se 1918. u Rimu. U Mancinijevu slikarskom atelijeru uz slikanje se posvetio i izučavanju restauratorskog umijeća te je s divljenjem upijao bujnu, izvorišnu povijest, kulturu i umjetnost toga grada, što je označilo početak njegova strasnoga skupljačkog puta.

Intenzivan život predan umjetnosti, koju je do najtananijih dubina razumijevao, poznavao i osjećao te je držao neizostavnim dijelom svog postojanja, nakon Rima nastavlja u Parizu i Berlinu, stvarajući u međuraću svoju sve respektabilniju zbirku umjetnina s kojom upoznaje ugledne stručnjake; sudjeluje na aukcijama i posjećuje najveće europske antikvarijate. Kao veliki zanesenjak umjetnošću, redovit je i vjeran posjetitelj brojnih izložaba diljem Europe. Druži se s mnogim uglednim povjesničarima umjetnosti i arheolozima: Bodeom, Volbachom, Friedländerom i, osobito, Ottom von Falkeom, direktorom Berlinskih muzeja, koji je u stručnom časopisu Pantheon 1940-ih godina više puta publicirao djela iz Mimarine zbirke.

Početak Drugoga svjetskog rata Mimara je dočekao u Berlinu, iz kojega se uskoro povlači u malo mjesto Lörrach u Oberrheinu, gdje skriva svoju zbirku. Kao žrtva denuncijacije i općeg nepovjerenja prema strancima koje je vladalo u tadašnjoj Njemačkoj, Mimara biva zatvoren i proživljava okrutne torture nacističkog zatvora. Nakon izlaska iz zatvora, slabog zdravlja, ponovo se povlači u Lörrach, gdje je dočekao kraj rata.

Nakon rata Mimara nastavlja živjeti u Berlinu i Münchenu. Radi kao savjetnik za restituciju otuđenih kulturnih dobara pri Jugoslavenskoj vojnoj misiji u Münchenu. Poratno je vrijeme za Antu Topića Mimaru istodobno značilo i nastavak borbe za očuvanje zbirke. Političke prilike u Berlinu nagnale su ga da svoje umjetnine preseli najprije u Antwerpen, da bi se konačno ranih 1950-ih, zajedno sa zbirkom, našao u Tangeru, u Maroku. Godine 1963. nastanjuje se u Salzburgu, gdje čuva dio zbirke, stalno je obogaćujući novim umjetninama.

Poriv i želju da svoju raskošnu zbirku podari Hrvatskoj i njezinu narodu ostvaruje već 1948. donirajući je Strossmayerovoj galeriji HAZU u Zagrebu (potvrđena ugovorom iz 1967.). Donacija je prezentirana na izložbi održanoj 1969. Svojim skupljačkim zanosom nastavlja povećavati zbirku pretvarajući je u istinski dragulj u kojemu se trajnim sjajem prelijevaju raznorodna ostvarenja nastala kroz tisućljeća ljudskoga stvaralaštva. Kao odličan poznavatelj umjetnosti i istinski zaljubljenik u umjetnička djela, i dalje neumorno istražuje i sudjeluje na brojnim aukcijama, a predmeti iz njegove zbirke nalaze svoje mjesto u katalozima aukcija, na mnogim izložbama i u stručnim člancima.

Ugovorom o donaciji iz 1973. (Ugovor su potpisali donator Ante Topić Mimara i ministar kulture Veseljko Velčić) ostvarene su pretpostavke i temelji za novi muzej, a Mimarina je želja da on bude otvoren u Zagrebu. Dodatkom ugovoru iz 1986. donator upotpunjuje bogati fundus darovan domovini (ministar kulture tada je bio dr. sc. Božidar Gagro). U tim godinama Mimara veći dio vremena provodi u Zagrebu, u kući u Basaričekovoj ulici, na Gornjem gradu. Nakon što je odustao od smještanja zbirke u adaptirani jezuitski samostan na Gornjem gradu, godinama je traženo novo rješenje. U tom je međurazdoblju dio Mimarine zbirke 1983. izložen u Vili Prekrižje (tadašnjoj Vili Zagorje), a u Muzejskom prostoru (današnjoj Galeriji Klovićevi dvori) organizirane su 1985. izložbe Mimara – Iz svijeta samuraja, Molitveni ćilimi i mošejske lampe iz Zbirke Ante Topića Mimare te, najveća od njih, Zbirka Ante Topić Mimara – Kineska umjetnost (ministar kulture bio je dr. sc. Stipe Šuvar, predsjednik Savjeta Muzeja ATM u osnivanju mr. sc. Vladimir Pezo, a dugogodišnji ravnatelj Muzejskog prostora gospodin Ante Sorić). Karizmatičan i inteligentan, golemog znanja i širokih interesa, gospodin Ante Topić Mimara plijeni pozornost svih koji su ga imali priliku sresti, a ti su trenutci njegovih susreta s umjetnicima, književnicima… bivali sve češći i svi oni i danas nose nezaboravne uspomene na susrete s velikim donatorom.

Radi ostvarenja donatorova životnog poslanja, adaptiran je središnji prostor tzv. Školskog foruma na Rooseveltovu trgu 5. Kompleks što su ga projektirali njemački arhitekti Ludwig i Hülsner izgrađen je 1895. na poticaj Ise Kršnjavoga, predstojnika Odjela za bogoštovlje i nastavu Zemaljske vlade u razdoblju 1891. – 1896. Autori adaptacije su arhitekti Mihajlo Kranjc, Ivo Piteša, Matija Salaj i Berislav Šerbetić. Mimara je prihvatio rješenje i koncepciju stalnoga muzejskog postava, detaljno razrađenu u scenariju u srpnju 1986. No igrom sudbine donator je preminuo u Zagrebu 30. siječnja 1987. ne dočekavši otvorenje Muzeja.

Prof. dr. Wiltrud Topić Mersmann, ugledna profesorica Salzburškog sveučilišta i donatorova supruga, koja mu je bila potpora u plemenitom činu darivanja, otvorila je 17. srpnja 1987. Muzej Mimara, punog naziva Zbirka umjetnina Ante i Wiltrud Topić Mimara. Dr. Wiltrud Topić Mersmann i u idućim je desetljećima nastavila hvale vrijednu suradnju s Muzejom, nesebično prenoseći svoje znanje muzejskim djelatnicima pri svakom susretu te objavivši, među ostalim, i studije s obradom predmeta iz zbirke.