23.09. - 31.12.2024.

Mitološki likovi iz Zbirke europske skulpture Muzeja Mimara

***
Inačica izložbe na engleskom jeziku:
Mythological characters from the European Sculpture Collection of the Mimara Museum
***

Zbirka europske skulpture Muzeja Mimara raznorodna je tematikom, materijalima i razdobljima nastanka. Ovom izložbom želimo predstaviti dio zbirke koju povezuje zajednička nit inspiracije antičkom kulturom i mitovima. Predstavljene skulpture rađene su po uzoru na antiku, tijekom renesanse, manirizma i neoklasicističkog razdoblja, a očituju se svojom kvalitetom i raznovrsnošću te su vrlo značajan dio Zbirke europske skulpture Muzeja Mimara.

Glavna umjetnička forma u staroj Grčkoj bila je skulptura. Grci su vjerovali da njihovi bogovi imaju ljudski oblik stoga je najvažnija vrsta izražavanja u umjetnosti bilo prikazivanje idealizirane ljudske figure skulpturama posvećenim bogovima i herojima. Nakon osvajanja Grčke, Rimljani su preuzeli grčka umjetnička načela, a jedna od glavnih svrha rimske umjetnosti bila je veličanje careva, njihove slave i moći utjelovljivanjem ideala ljepote kroz simetriju proporcija.

Pad Konstantinopola 1453. godine doveo je do migracije grčkih učenjaka, a time i prodora grčke kulture na Zapad, što je omogućilo i njezin utjecaj na umjetničko stvaralaštvo i promišljanja o antičkom svijetu. Temeljni koncept renesanse bilo je ponovno rođenje znanosti i umjetnosti, a po uzoru na antičku umjetnost oživljeni su klasični ideali sklada, proporcije i ljepote. Umjetnici su se inspirirali grčkim mitovima i klasičnim temama, nastojeći nadmašiti antičke uzore ili ih uključiti u svoja djela.

Kao što je Protagora rekao: „Čovjek je mjerilo svih stvari“, tako je i renesansni umjetnik smatrao da je idealna mjera ljudski oblik, čime je humanizam postao najvažniji pokret toga vremena. Proučavajući antičke rukopise, razvijajući znanstveno i racionalno shvaćanje svijeta, humanisti su u središte stavili čovjeka slobodna duha, koji teži preispitivanju i stjecanju novih znanja.

Zanimanje za antičku umjetnost i grčku filozofiju rezultirao je velikom zastupljenosti mitoloških i klasičnih tema u umjetnosti, ponajviše zbog goleme popularnosti grčkih drama, tragedija i mitova koje su prevodili renesansni pjesnici i književnici. Prilagodili su ih strujama svog vremena dodajući kršćanske simbole i motive koji prenose filozofske i moralne teme pa je tako prikazivanje alegorije pobjede ljubavi nad razumom značilo slavljenje božanske ljubavi.

Skulpture koje su se u to vrijeme izrađivale, prikazivale su tijela anatomski točno i detaljno, idealiziranih proporcija i naglašenih mišića, ističući hrabrost, snagu i ljepotu. Ljudsko tijelo smatralo se apsolutnom uzvišenošću, a skulptura je postala oslobođena arhitektonskog okvira, prikazivana u pozi kontraposta ili naturalističkim pozama, najčešće lijevana u bronci ili klesana u kamenu i mramoru u punoj skulpturi ili reljefu.

Renesansni humanisti nisu željeli samo prepričavati grčko-rimske mitove, nego su osmislili i nove alegorije koje su umjetnici vizualno oživljavali. Pokušali su obnoviti staru slavu Rima, zbog čega su klasični mitovi postali popularni među obrazovanim stanovništvom. Grčka i rimska mitologija predstavljala im je nešto više od običnih priča jer su bili uvjereni u superiornu mudrost antičkih civilizacija te su vjerovali da klasične legende kriju dubokoumne i misteriozne istine.

Heraklo Farnese / Italija, 16. st. / drvo, 57,4 cm x 27,5 cm / ATM 1290
Heraklo Farnese jedna je od najpoznatijih skulptura antike. Grčki original izradio je Lizip u bronci u 4. stoljeću prije Krista. Rastaljen je tijekom pljačke Konstantinopola 1205. godine. Prema njemu je napravljena uvećana mramorna kopija u 3. stoljeću nove ere, koja je pronađena u Rimu 1546. godine. Nazvana je Heraklo Farnese jer je skulptura dospjela u zbirku kardinala Alessandra Farnesea. Mnogobrojne grafike s prikazima Herakla Farnesea doprinijele su njegovoj velikoj popularnosti.

Mišićavi Heraklo prikazan je u trenutku odmora, kako se oslanja na toljagu preko koje je obješena koža Nemejskog lava. Heraklo je bio zadužen da 12 godina služi Euristeja, kralja Mikene, koji je od njega zahtijevao da izvrši 12 zadataka nakon čega bi bio nagrađen besmrtnošću. Prvi mu je zadatak bio da ubije Nemejskog lava s čijom kožom ga se uvijek prikazuje na umjetničkim djelima. Koža Nemejskog lava bila je neprobojna i služila mu je kao štit od oružja ostalih smrtnika, a lavlje kandže mogle su probiti bio koji oklop.

Skulptura Herakla Farnesea značajno je utjecala na umjetnike svojim impresivnim prikazom junačkog tijela u trenutku predaha, što simbolizira snagu i ustrajnost herojskog života.

Grčka i rimska umjetnost oduvijek su bile dio elitne kulture, a estetika toga vremena težila je mitološkim pričama temeljenima na književnim izvorima. Bogato građanstvo naručivalo je kopije popularnih antičkih skulptura namijenjenih postavljanju na istaknuta mjesta. Porasla je proizvodnja kipova za bogataške domove, a velika važnost dana je javnim skulpturama u povijesnim središtima gradova. Popularna su postala poprsja, portretne medalje i reljefne ploče. Također, izrađivale su se male brončane figure većinom za kolekcionarske ormare, s posebnim naglaskom na mitološke teme. S porastom broja kolekcionara, povećala se i proizvodnja manjih skulptura od bronce.

Orfej / Njemačka, 16. st. / bronca, 27 x 12,2 cm / ATM 1226
Orfej je bio sin muze Kaliope, pokroviteljice epske poezije. Poznati pjesnik, glazbenik i prorok imao je sposobnost da svojom glazbom šarmira sva bića, čak i kamenje. Pridružio se Argonautima kako bi ih vlastitom glazbom spasio od pjeva sirena. Po povratku se oženio Euridikom, koja je ubrzo umrla nakon ugriza otrovne zmije. Njegova glazba toliko je dirnula boga podzemlja Hada, da je dopustio da se Euridika vrati u svijet živih, ali pod uvjetom da Orfej hoda ispred nje i ne osvrće se dok oboje ne stignu na gornji svijet. Čim je stigao u svijet živih, Orfej se osvrnuo da pogleda Euridiku, a ona je još bila u svijetu mrtvih te je tako i zauvijek nestala. Orfej je jedna od najznačajnijih figura u recepciji klasične mitologije u zapadnoj kulturi.

Atena Palada / Italija, 16. st. / bronca, 26 x 9,5 cm / ATM 2283
Atena je bila božica rata, rukotvorina i mudrosti, zaštitnica grada Atene, a njezin rimski pandan je Minerva. Prikazuje se u punom oklopu, jer je prema legendi takva rođena iz Zeusove glave. Borila se uz grčke heroje i predstavljala je vještinu i vrlinu pravde u ratovanju. Prikazuje se sa sovom i zmijom, te kacigom, štitom i kopljem. Atenin epitet Palada dolazi od grčkih riječi što znače ili mahati oružjem ili mlada žena, mladost. S obzirom na to da se originalno značenje njezinog epiteta tijekom godina izgubilo, ima puno mitova i priča o porijeklu naziva Palada.


Statueta Merkura / Italija, 16. st. / srebro, 20,7 x 13,5 cm / ATM 2293
Merkur (grčki naziv Hermes) jedan je od 12 Dii Consentes (Harmonični bogovi) – dvanaest glavnih božanstava, šest bogova i šest božica, u panteonu Starog Rima. On je rimski bog trgovaca, financijske dobiti, obilja, putnika, sreće, prijevara i lopova. Također služi kao vodič duša u podzemni svijet. Najčešće se prikazuje s krilatim šeširom ili sandalama s krilima i kako u lijevoj ruci drži kaducej (štap isprepleten dvjema zmijama, nadvišen krilima koja simboliziraju inteligenciju).

Merkur iz Muzeja Mimara prikazan je s rogom obilja u desnoj ruci (cornucopia – u klasičnoj antici rog obilja bio je simbol izobilja i hrane). Veliki košarasti rog, koji drži u desnoj ruci, prepun je voća, cvijeća i orašastih plodova. Na glavi mu je šešir s krilima, a u lijevoj je ruci nekada držao kaducej.

Merkur / Njemačka, 16. st. / mramor, 27,5 x 10,7 cm / ATM 1230
Skulptura Merkura iz Muzeja Mimara izrađena je od mramora s pozlatom. Prikazan je kako se lagano naslanja na panj, na glavi ima kapu s krilima, a u lijevoj ruci najvjerojatnije drži kesu kao simbol trgovaca, obilja i financijske dobiti.

Merkur je bio posebno popularan među narodima koje je osvojilo Rimsko Carstvo. Rimljani su ga povezivali s germanskim bogom Wodanom (južnonjemački naziv, dok je poznatiji sjevernonjemački naziv Odin), kojega je rimski povjesničar Tacit identificirao kao glavnog boga germanskih naroda. U romanskim jezicima, po Merkuru je nazvana srijeda (tal. mercoledì, franc. mercredi, španj. miércoles, rumunj. miercuri), a po germanskom bogu Wodanu, koji je izjednačen s Merkurom, naziv za srijedu koristi se u engleskom i švedskom jeziku (eng. Wednesday, šved. onsdag).

Merkur / Italija, 16. st. / bronca, 17,4 x 5,3 cm / ATM 1218
U grčkoj mitologiji Merkur je sin nimfe Maje (jedne od sedam Plejada, kćeri titana Atlasa) i Zeusa. Njegovo rimsko ime Mercurius potječe od latinske riječi za robu, merx ili mercator, što znači trgovac. Tema letećeg Merkura proširila se po Europi pritom prenoseći maniristički stil. Merkur koji se uzdiže i stoji na jednoj nozi, kako je prikazan na Giambologninoj* skulpturi Letećeg Merkura, postaje uzor brojnim kasnijim prikazima ovoga božanstva.
* pseudonim Jeana De Boulognea, flamanskog kipara koji je radio u Italiji, te postao najvažniji maniristički kipar u Firenci

Plaketa s prikazom Otmice Sabinjanki / Njemačka, 17. st. / bronca, pr. 15,6 cm / ATM 2337
Na plaketi u plitkom reljefu detaljan je prikaz prizora iz klasične legende u kojem su osnivači grada Rima tijekom festivala koji je organizirao Romul, oteli Sabinjanke, stanovnice okolnih područja, kako bi time osigurali povećanje gradskog stanovništva. Kasnije je kralj Sabinjana, Tit Tacije, objavio rat Rimu zbog njihove otmice, a Sabinjanke koje su već bile udane za Rimljane, kako bi spriječile masakr, molile su svoje očeve i sunarodnjake da se prestanu boriti protiv njihovih muževa. Spriječile su daljnje borbe te je postignuto partnerstvo i mir između dvaju plemena.

Nakon razigranih i dinamičnih stilova baroka i rokokoa, kao izravna reakcija na njih, pojavio se pokret zvan neoklasicizam. Tadašnje je društvo nakon razdoblja prepunog dekoracija s obiljem ornamenata, teatralnosti, krivulja i valovitosti čeznulo za jednostavnošću, čistoćom, simetrijom i idealizmom antičke Grčke i Rima.

Umjetnici su se u prikazivanju skulptura okrenuli modelu klasične antike i dekorativnost prethodnih razdoblja ostavili daleko iza sebe, čime su postali inspiracija budućim naraštajima kipara.

Parisov sud / Italija, 18. st. / bronca, pr. 19,3 cm / ATM 2286
Parisov sud događaj je iz grčke mitologije, koji je doveo do Trojanskog rata. Kako Erida, božica razdora, nije bila pozvana na vjenčanje Peleja i Tetide, odlučila je među goste baciti zlatnu jabuku s natpisom najljepšoj. Božice Hera, Atena i Afrodita posvađale su se oko toga kojoj treba pripasti jabuka, pa je dogovoreno da Paris, sin trojanskoga kralja Prijama, izabere najljepšu i njoj da jabuku. On je odabrao Afroditu koja ga je podmitila najljepšom ženom na svijetu, Helenom, ženom spartanskog kralja Menelaja. Kako bi vratili Helenu, koju je Paris odveo u Troju, Grci su napali Trojance čime je započeo Trojanski rat.

Tri ključna događaja doprinijela su ponovnom zanimanju za antičku umjetnost: arheološka istraživanja poput pronalaska Herkulaneja (1738. godine) i iskapanja Pompeja; Velika putovanja po Europi tijekom kojih su mladi bogataši posjećivali Italiju i Grčku u potrazi za kulturom i umjetnošću; te spisi Johanna Joachima Winckelmanna, njemačkog filozofa i arheologa, čije su ideje potakle uspon neoklasicizma i utjecaj grčke i rimske umjetnosti.

Bogato građanstvo s putovanja je donosilo suvenire, a arheologija je postala popularno znanstveno polje. Ilustracije i izvještaji s iskopavanja proširili su se Europom potičući novi interes za klasičnim antikvitetima. Oživljena je strast za prošlošću te se vratio interes za idealnom simetrijom, harmonijom, jednostavnošću i proporcijama antičkog doba. Fokus umjetnika bio je na jednostavnim oblicima, mitovi su bili izvor inspiracije, a najčešće su se prikazivali junaštvo i podvizi mitskih protagonista što je bilo osobito vidljivo na povijesnim scenama i prikazima bitki. Brzom rastu zbirki antičkih skulptura pridonijela su mnogobrojna uspješna arheološka iskapanja, koja su se proširila Europom zbog sve većeg broja kolekcionara i želje građanstva da privatne kuće dekorira kopijama grčkih i rimskih izvornika.

Česta tema bila je ljubav povezana s prikazima slavlja ili zabava, personificirana likom Venere (Afrodite), uz Psihu, Bakha, te mnoštvo Kupida koji plešu, slave i zabavljaju se pijući vino. Kupid se prikazivao kao lik nasmijanog djeteta, inspiriran grčkim bogom ljubavi Erosom, često prikazivan u scenama zavođenja ili ljubavnih jada.

Mali putto s udaraljkama i lovorovim vijencem / Italija, 18. st. / bronca, 19 x 7 cm / ATM 2287
Putto je malen bucmasti dječak prikazivan kao pandan Kupidu (Amor) ili grčkom bogu Erosu, a kasnije počinje predstavljati neku vrstu anđela u sakralnoj umjetnosti i često je prikazan s krilima (kerubin).

Figura putta počinje se pojavljivati tijekom renesanse, a korijene vuče iz klasične mitologije. Najraniji motivi putta prikazuju se na dječjim sarkofazima najčešće u plesu i veselju. Tijekom renesanse realiziran je na različite načine, a u kasnijim razdobljima njegov procvat u umjetničkim djelima nalazimo u 19. stoljeću.

U Dionizijskim prikazima veselje nikad ne prerasta u bujnost nego se drži pod kontrolom jer su geste neoklasičnih skulptura suzdržane kako bi se naglasila duhovna plemenitost i ljepota. Skulpture su najčešće prikazivale aktove ili likove u tipičnoj grčkoj odjeći iz doba antike. Teme su bile herojske i iskazane na antički način, ali s primjesom tema iz tadašnjeg života i moderne književnosti. Omiljene mitološke teme uključivale su prikaze božica i bogova (Atene, Dijane, Herakla, Merkura, Dioniza) i junaka grčkih mitova (protagonisti Trojanskog rata, Ilijade i Odiseje).

Mitološki prizor s Dionizijskim svečanostima / Francuska, 18. st. / bronca, 57 x 21 cm / ATM 2303
Dioniz je grčki bog plodnosti koji je u kasnijoj umjetnosti postao poznat kao bog vina, užitaka i svečanosti. Rimski pandan mu je Bacchus. Poznat je po pretjeranom opijanju i razuzdanosti, od čega je nastala riječ bakanalija. U početku je bio prikazivan kao stariji čovjek s bradom, a kasnije kao mladić s vijencem vinove loze ili grozdom.

Dionizijske svečanosti uključivale su izvođenje drama i pjesama te cjelovečernju zabavu s plesom i vinom, tijekom koje su ljudi mogli biti slobodni, veseliti se, piti i plesati te biti oslobođeni svih društvenih konvencija, u čast i slavu Dioniza.

Helenističko kiparstvo (posljednje razdoblje grčkog kiparstva) značajno je utjecalo na skulpturu 19. stoljeća koja se isticala usavršavanjem ljudske anatomije, razvojem novih tehnika, naglašavanjem čisto estetskog te pojačavanjem dramatičnog.

Vladajuća klasa 19. stoljeća svoj je društveni i poslovni uspjeh izražavala dekorativnim elementima svog kućanstva. Kasnije su uzori Grčke i Rima bili sveprisutni, te su se mitološki likovi prikazivali ne samo na slobodnostojećim skulpturama i reljefima, nego i kao dekorativni elementi satova, škrinja, porculanskih servisa, te svijećnjaka. Takvo dekoriranje predmeta za višu klasu bilo je dokaz dobrog ukusa te vladajući trend sve do kraja 19. stoljeća. Zbog velike potražnje tržišta počele su se izrađivati kopije antičkih djela različitih veličina, koje su bile iznimno važne za širenje znanja o antici krajem 18. i početkom 19. stoljeća. Originali su tijekom vremena nestali te su ostale samo kopije izrađene u tom periodu. Novi neoklasični stil pružao je estetski konsenzus za buržoaziju čija je ambicija bila postati dominantnom društvenom klasom.

Dijana / Francuska, 19. st. / bronca, 37,1 x 14,8 cm / ATM 1214
Dijana je rimska božica lovaca, divljih životinja, prirode, čiji pandan je grčka božica Artemida. Smatrala se trostrukim božanstvom (Diana triformis), spojenim s božicom podzemnog svijeta Hekatom i božicom mjeseca Lunom. Dijana se kao božica lova često prikazuje s lukom i strijelom.

Umjetnost neoklasicizma povezuje se s razdobljem prosvjetiteljstva jer često naglasak stavlja na teme domoljublja, morala, borbe pojedinca i državne moći. Javne ličnosti prikazivane su kao grčki i rimski bogovi. Izrađivali su se visoki reljefi po uzoru na grčke reljefe s hramova.

Većina umjetnika 18. i 19. stoljeća išla je na proputovanja po Italiji, osobito u Rim, i proučavala antička djela i radove velikih majstora renesanse. Pod utjecajem tih razdoblja počeli su stvarati skulpture istih tema i motiva, najčešće herojske teme, mitološke likove i alegorije, koji su ostali trajna inspiracija umjetnika.

Ekspresivni prikazi ljubavi crpili su se također iz grčke mitologije. Utjecaji antičke mitologije vidljivi su i na monumentalnim skulpturama s romantiziranim prikazima Viktorije (odnosno Nike), rimske i grčke božice, personifikacije pobjede.

Velike javne godišnje izložbe utjecale su na važnost skulptura i njihovu potražnju. Organizaciju izložbi preuzeli su umjetnici, a pokrovitelji i plemstvo i dalje su igrali važnu ulogu u popularnosti određenih kipara.

Na izložbama su izlagani gipsani odljevi izvornog glinenog modela, a mramorne ili brončane skulpture izrađivale su se prema narudžbi, većinom za kolekcionare koji bi te skulpture smještali u svoje vrtove, staklenike ili salone. Kasnije su se skulpture počele prikazivati s klasičnim linijama i romantičarskim osjećajima.

Obitelj satira / Francuska, 19. st. / terakota, pr. 41 cm / ATM 2304
Satir, ili faun, mitološko je biće koje se prikazuje kao čovjek s kozjim nogama i repom, rogovima i šiljatim ušima. Izgled mu je preuzet od boga Pana, a simbolizira mir i plodnost. Reljef prikazuje obitelj satira u šumi gdje na ljuljački s jedne strane sjedi otac satir koji svira frulu, a s druge strane satirica. Među njima je dvoje male zaigrane djece satira.

Počivajući satir / Italija, 19. st. / bronca, 25 x 10,3 cm / ATM 1220
Ovaj prikaz satira koji odmara poznat je kao satir anapaumenos koji se pripisuje starogrčkom kiparu Praksitelu. Poznati su mnogobrojni primjerci takvog tipa satira, koji ga prikazuju kao mladića koji se desnim laktom naslanja na deblo dok u ruci drži flautu, a lijevu je ruku naslonio na bok. Preko torza mu je prebačena koža pantere.

Satir je pratilac boga Dioniza, te je poznat po svojoj ljubavi prema vinu, ženama i sviranju na flauti. U umjetnosti ga se najčešće prikazuje s flautom ili sviralama u ruci.

Novonastale skulpture, koje se oslanjaju na grčku i rimsku mitologiju, stavljaju kontekst mitoloških tema u novije vrijeme u kojem akteri priče postaju suvremeni likovi. Potiče se senzacionalizam i naglašavanje osjećaja. Tehničke inovacije omogućile su lakše umnožavanje izložbenih komada i različitih reprodukcija brončanih skulptura. Rasla je popularnost malih skulptura i pojavio se procvat portretnih statua, najčešće izrađivanih u bronci.

Glava Flore / Belgija, kraj 19. st. / bronca, 36,2 x 28,3 cm / ATM 1313
Flora je rimska božica cvijeća i proljeća. Potječe iz grčke mitologije gdje je poznata pod imenom Kloris, božica cvijeća, proljeća i nimfi. Flora je bila jedna od rijetkih božica koja je imala svoje svetkovine, Floralije, kojima su se odavale počasti kao zahvala za uspješne usjeve, vegetaciju, cvijeće i plodnost. Često se prikazuje s cvijećem u raspuštenoj kosi.

Kasnija skulptura napušta akademsku tradiciju i usmjerava se prema naturalističkim prikazima te istražuje književne i mitološke teme. Skulptura kao izražajno sredstvo postaje temelj modernog stvaralaštva, nastavljajući prikazivati mitološke motive, nove simbole, alegorije i osuvremenjene antičke prikaze.

Kroz povijest, mitološki likovi i priče iz antičke Grčke i Rima ostali su stalan izvor inspiracije u skulpturi. Od klasične Grčke, preko renesansne Italije, pa sve do neoklasicizma i nadalje, ove su teme ne samo oblikovale umjetničke izraze, već su i odražavale kulturne i intelektualne tokove svakog razdoblja.